Kratke uspone savladavamo zaletom, brzom i pravovremenom promjenom brzine. Ako podloga nije suviše skliska možemo ustati sa sjedišta i izaći na vrh punom snagom pedaliranja. Kada pogonski točak proklizava, sjesti i težinu prebaciti na zadnji točak. 

Dugi i strmi usponi su najjači ispit naše psihofizičke snage. Poželjna je maksimalna koncetracija - pazimo na više stvari odjednom: trag prednjeg točka i izbjegavanje prepreka, optimalan balans između točkova, pravilno pedaliranje i disanje. Radi lakšeg disanja ruke držimo široko raširene na upravljaču. To radimo u ritmu pedaliranja i sa akcentiranim udisajima i izdisajima. Na neravnom terenu biramo brzinu sa nešto većom frekvencijom obrtanja pedala, radi dodatne rezerve snage pri prelasku preko prepreka. 

Nizbrdice su prava nagrada poslije dugih i teških uspona. Težinu naravno prebacujemo nazad, ruke su nam opuštene a prstima ne prejako stiskamo upravljač. Puštamo da prednji točak «pliva» preko neravnina, i usmjeravamo pravac idealnom putanjom. Povećanjem strmine spuštanja pomjeramo težinu više unazad smanjujući mogućnost prelijetanja preko upravljača udarom u visoku prepreku. Laktovi i ruke UVIJEK moraju biti opušteni i relaksirani, na taj način imamo idealnu kontrolu prednjeg točka i apsorciju vibracija! Pogled dovoljno daleko ispred, radi kontrole i izbora pravca: gledaj ispred i tamo gdje ideš, nikad tik ispred točka! Lanac je na najvećem prednjem i najmanjem zadnjem lančaniku - manje udara zategnutog lanca od ram. Oprez zbog mogućeg susreta sa vozilima, zbog šuma vjetra u ušima ne čujemo vozila u dolasku!